Alat za plesnog pedagoga: nastava, nastupi, položaji

Sat plesa slijedi klasičnu postupnu strukturu: uvodni dio/zagrijavanje koji označava prelazak u „plesni način rada“, tehnički rad, kreativno istraživanje, zatim rad na sredini/kombinacija koja povezuje uvježbane tehnike i na kraju smirivanje (cool-down). Svaki sat dobro je započeti jasnim pedagoškim ciljem: točno određenom vještinom ili pojmom koji će učenici svladati do kraja sata, bilo da je riječ o tehnici poput grand jetéa ili o širem pojmu poput muzikalnosti ili svijesti o prostoru.

Za izradu plana referentna je metoda u sedam koraka: odrediti stil i razinu (i prilagoditi rječnik dobi), definirati pedagoški cilj, prilagoditi se stilovima učenja (igrifikacija za malu djecu), strukturirati slijed (zagrijavanje, tehnika, sredina/kombinacija, cool-down), rastaviti pokrete, zapisati plan, a zatim provjeriti opremu. Zapisan plan (na računalu, u bilježnici ili na mobitelu) možeš pogledati tijekom sata, a popis opreme (glazba, adapteri, štange, strunjače) sprječava neugodna iznenađenja.

Da bi učenici zapamtili pokret, najprije pokaži jednostavnu kretnju, a zatim joj postupno dodaj elemente akronima BASTE: Body (tijelo), Action (pokreti u mjestu i s kretanjem kroz prostor), Space (prostor: razina, smjer, putanja, odnosi među plesačima), Time (vrijeme: plesati prije/poslije/u unisonu ili u kontrastu) i Energy (kvaliteta pokreta, spora ili eksplozivna). Takvo rastavljanje od jednostavnog prema složenom pomaže učenicima da bolje zapamte pokret i informaciju.

Zagrijavanje služi da se podigne tjelesna temperatura, probude mišići, ligamenti i tetive kako bi se kretali snažno i elastično, spriječe natrgnuća mišića i napetosti u zglobovima te da se um pripremi za koreografije. Jednostavan prvi korak je nježno pokrenuti sve zglobove od glave prema prstima nogu: vrat, ramena, zapešća, prste, kukove, koljena, gležnjeve.

Tipična struktura niže podmazivanje zglobova (spore i kontrolirane rotacije kukova, ramena, vrata, otprilike 2 do 5 min), zatim dinamičnu mobilnost svojstvenu plesu i na kraju aktivaciju mišića, ukupno otprilike 5 do 15 minuta, ovisno o tome koliko je tijelo već budno. Ta su trajanja okvirne vrijednosti: ideja je probuditi tijelo, a ne umoriti ga, i tijekom napora treba moći razgovarati.

Prilagodba sata razini počinje odabranim rječnikom i stilom: isti se pokret ne poučava jednako maloj djeci i naprednoj skupini. Kad pedagoški cilj promisliš za svaku skupinu i u skladu s time rastaviš kretnje, svatko napreduje, a zajednički okvir sata ostaje (zagrijavanje, tehnika, sredina, cool-down).

Za pripremu koreografije savjetuje se krenuti od krajnjeg cilja i ići unatrag (reverse planning), zatim prepoznati mišićne skupine koje pokret angažira prije nego što se izvede cijeli pokret, i postupno napredovati prema konačnoj kombinaciji. Za kompoziciju u skupini osnovni su alati unisono (svi plesači izvode iste pokrete u isto vrijeme, za vizualnu snagu) i kanon (isti motiv ponovljen s početcima pomaknutima u vremenu, kao pjesma koja se pjeva u kanonu).

Kanon ima nekoliko varijanti, ovisno o tome kako se početci nižu: slijedni kanon, u kojem plesači preuzimaju motiv jedan za drugim u pravilnim razmacima; kanon s preklapanjem, u kojem svatko počinje prije nego što je prethodni završio; ili slaganje fraza jedne na drugu za gušći učinak. Nazivi tih varijanti više su uobičajena pedagoška konvencija nego jedinstvena norma; kanon u svakom slučaju traži osjetljiv tajming i svijest o drugima, a može se usložiti igrom s razmakom (tajmingom i prostorom između plesača).

Prostorni dizajn obuhvaća formacije: koreograf radi s putanjama (pathways), formacijama i razinama (levels) kako bi stvorio teksturu i vizualni učinak, osobito u skupini ili u duetu. Tome se dodaju kutovi za dubinu, simetrija (jednaka podjela obiju strana) nasuprot asimetriji i fokus, središnja točka pozornosti u prostoru. Za poticanje stvaralaštva možeš učenicima zadati da u skupinama od troje ili četvero sklope kratke plesne etide vođenom ili strukturiranom improvizacijom na temelju poticaja (poezija, fotografije, oblici, teksture). Web-alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju tih formacija u 2D-u, 3D-u i u prikazu Pogled iz publike.

Da bi se položaji prenijeli bez dvosmislenosti, izbjegava se samo „lijevo/desno“, koje se mijenja ovisno o tome kamo je okrenut onaj koji govori, i koriste se oznake pozornice. Gledano iz gledališta (sa strane publike), strana koju Francuzi zovu côté cour desna je strana pozornice, a côté jardin lijeva. Francuski učitelji to pamte na nekoliko načina: inicijali „J.-C.“ (kao Jésus-Christ) čitaju se slijeva nadesno, dakle jardin lijevo, cour desno, kad se pozornica gleda iz gledališta; izvođač na pozornici kaže „côté cour, côté cœur“ (strana dvorišta, strana srca), jer mu je srce s lijeve strane, kao i cour; a „jardin“ sadrži slovo D, kao i francuska riječ za desno (izvođačeva desna strana), dok ga „cour“ nema.

Pazi na perspektivu: nazivi cour/jardin definirani su iz perspektive gledališta (cour = desno, jardin = lijevo), ali iz perspektive izvođača na pozornici sve je obrnuto. Uvijek navedi perspektivu kad zadaješ položaj. Za dubinu, prednji dio pozornice (francuski face) dio je najbliži gledatelju (proscenij), a stražnji dio (lointain) njegova je suprotnost. Pozornica je zamišljena kao niz susjednih prostora koji čine mrežu čitljivu umjetnicima i tehničarima, što je čini prirodnim orijentirom za položaje.

Ti su nazivi nastali u Comédie-Française oko 1770., kad je trupa koristila dvoranu Salle des Machines u palači Tuileries, otvorenu s jedne strane prema dvorištu Louvrea (cour), a s druge prema vrtu Tuileries (jardin); stari nazivi „kraljeva strana“ i „kraljičina strana“ zamijenjeni su nakon Revolucije. Zajednička oznaka i zajednički prikaz (na primjer vizualizacija formacija u 2D-u, 3D-u ili u prikazu Pogled iz publike u aplikaciji Stancz) olakšavaju prenošenje položaja učenicima.