Grupni plesovi: kako organizirati kretanje na pozornici

Kompozicijski postupci služe tome da se plesni materijal razvrsta, organizira, složi i strukturira: omogućuju igru kontrastima, pojačavaju emociju ili iznenađuju gledatelja. Djelu daju prepoznatljivu i ponovljivu arhitekturu i uključuju sve sastavnice plesa: tijelo, vrijeme, prostor, energiju i druge ljude. Upravo ta posljednja točka — odnos prema drugima — posebno razlikuje kompoziciju za skupinu.

Najjednostavniji postupak je unisono: svi plesači izvode iste pokrete u isto vrijeme. To je jedan od osnovnih postupaka repertoara i stvara osjećaj jedinstva, sklada i identiteta skupine; namjerno upotrijebljen, čini zajedničko iskustvo odmah čitljivim i trenutku daje snagu. Suprotno tome, kontrapunkt znači da različiti plesači ili podskupine istodobno izvode najmanje dva različita niza pokreta, na primjer solo dok ostatak skupine pleše drugi niz. Između to dvoje, kontrast stavlja jedan uz drugi nizove suprotnih elemenata (amplituda, energija, orijentacija), na primjer spore i postojane pokrete uz iznenadne i eksplozivne radnje, i tako stvara prekid ili disonancu.

Nekoliko postupaka igra se pomakom u vremenu. Kanon isti niz pokreta prenosi na sve izvođače, ali s početcima u razmacima: to je plesni ekvivalent glazbenog kanona (ista fraza ponovljena s pomaknutim početcima). Kaskada, ili slijed, znači da plesači isti pokret izvode jedan za drugim, pa nastaje učinak vala poput meksičkog vala („Ola“) — rječnik Récit ARTS izričito je razlikuje od kanona. Izmjenjivanje znači da pokreti jedne osobe ili skupine naizmjence odgovaraju pokretima druge, a pitanje/odgovor vodi tu logiku prema dijaloškom obliku, kao igra u kojoj dva plesača (ili dvije skupine) izmjenjuju svoje fraze.

Osim temeljnih postupaka, nekoliko alata obogaćuje gradnju cjeline. Akumulacija ima dva oblika: akumulaciju pokreta (A, zatim AB, zatim ABC…) ili akumulaciju plesača (postupno dodavanje izvođača). Ispuštanje i sustizanje privremeno izvodi plesače iz unisona prije nego što se vrate u skupinu — jednostavan način da se stvori reljef, a da se ne naruši zajedništvo cjeline.

Zrcalo znači raditi isto u isto vrijeme u odnosu licem u lice, udvoje ili u većem broju: plesači izvode frazu jedan nasuprot drugome, istodobno i bez pomaka. Pazi da ga ne zamijeniš sa zrcalom u dvorani (ogledalom ispred kojeg se vježba): ovdje „zrcalo“ označava odnos među plesačima, a ne predmet. Ponavljanje pokreta ili niza, pak, stvara naglasak, hipnotički učinak ili zasićenje.

I sami pokreti mogu se preoblikovati. Varijacija ponavlja pokrete mijenjajući njihove sastavnice (amplitudu, tempo, energiju…). Retrogradno izvođenje izvodi frazu unatrag, obrćući redoslijed radnji. Napokon, motiv (motif and development) pokret je ili kratak niz koji se ponavlja i simbolizira središnju ideju ili temu, a koreograf ga razvija i preoblikuje tijekom djela — crvena nit koja gledatelju pomaže da se snađe. Praktična napomena: nazivlje nije potpuno standardizirano. Francuska tradicija (školski tjelesni odgoj EPS, rječnik Récit ARTS) govori o unisonu, kanonu, kaskadi, zrcalu, pitanju-odgovoru i kontrapunktu, dok anglosaksonska tradicija (programi GCSE) koristi unison, canon, contrast, motif, retrograde i formations. Bolje je ostati općenit nego nametati jedinstvenu nomenklaturu.

Organizirati zajedničko kretanje znači prije svega promisliti formacije, odnosno način na koji plesači i podskupine zauzimaju scenski prostor. Podskupine se mogu složiti kao solo, duet, trio ili kvartet, a cjeline organizirati u krug, kolonu, liniju, kvadrat, dijagonalu ili povorku. Upravo ta organizacija prostora, u kombinaciji s odnosima među plesačima, obogaćuje djelo — mnogo više nego tehnička težina pojedinih koraka.

Da bi se te formacije smjestile, potreban je zajednički rječnik pozornice. Prednji dio pozornice (francuski face) rub je prema publici, a prema njemu se „silazi“; stražnji dio (lointain) dubina je pozornice, prema kojoj se „penje“: to dvoje je suprotno. U širini, strana koju Francuzi zovu côté cour desna je strana pozornice gledano iz publike, a côté jardin lijeva — orijentacija se daje iz perspektive publike, pa je obrnuta u odnosu na plesačevu lijevu i desnu stranu. Cour, jardin, face i lointain četiri su strane svijeta francuskog kazališta; naziv cour/jardin potječe od smještaja glumaca u palači Tuileries, gdje je kraljevska loža dala ime stranama. Važna mjera opreza: uvijek navedi perspektivu. Na engleskom downstage (prema publici, = prednji dio) i upstage (prema dubini, = stražnji dio) potječu od kosih pozornica, a stage left i stage right definirani su iz perspektive glumca okrenutog prema publici — dakle i oni su obrnuti u odnosu na gledatelja. Napisati „lijevo“, a ne reći s čije strane, klasičan je izvor pogrešaka.

Čitljivost cjeline razrađuje se i vizualnom hijerarhijom. Pozornicu možeš podijeliti kao mrežu od tri zone u širinu i tri u dubinu, dakle devet položaja (downstage left/center/right, center left/center/right, upstage left/center/right). Plesači postavljeni u downstage i u sredinu najvidljiviji su i najviše privlače pozornost: tu postavljaš ono što želiš istaknuti. Web-alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju tih formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, da unaprijed provjeriš što će publika zaista vidjeti.

Kad koreografija za skupinu uključuje podizanja, podjela uloga postaje pitanje sigurnosti jednako kao i estetike. Cheerleading nudi strukturiran primjer: u stuntu baze podižu, drže, izbacuju i hvataju flyera i osiguravaju mu stabilnost (u stuntu s dvije baze svaka podupire jedno flyerovo stopalo); flyer, ili top, izvodi figure u visini; a spotter se brine za sigurnost.

Ulogu spottera precizno definira pravilnik saveza USASF: to je osoba čija je prva odgovornost spriječiti ozljede štiteći glavu, vrat, leđa i ramena osobe na vrhu (top person) tijekom stunta, piramide ili tossa. Mora biti član ekipe i svladati tehnike spottinga. Konkretno, obično stoji sa strane ili iza stunta, na površini za nastup, bez trupa ispod stunta, i mora moći dotaknuti bazu koju prati — ista osoba ne može istodobno biti baza i obavezni spotter.

Ta načela pokazuju uloge i kulturu sigurnosti kod podizanja u skupini, ali pravilnik USASF odnosi se posebno na cheerleading: ne primjenjuje se izravno na klasični ili suvremeni scenski ples i ne treba ga shvaćati kao univerzalnu normu. Za svaki rad s podizanjima osloni se na savez ili kvalificiranog voditelja, a ne na upute skupljene na internetu. Kao orijentir, i druge skupne discipline formaliziraju umijeće skupine: u twirlingu sa štapom ekipna disciplina (Team Twirl) treba pokazati snagu zajedništva, u kojoj se tehnička preciznost i koreografska kreativnost spajaju u skladnu izvedbu; u Francuskoj tu disciplinu vodi savez FFSTB.