Hip hop ples: crew, muzikalnost i formacije

Muzikalnost je način na koji plesači čuju, tumače i plešu glazbu: ona daje ton pokretima i nudi zvukove koje treba pratiti. Osnovni strukturni alat kojim se glazba prevodi u pokret je 8-count (blok od 8 doba), koji glazbenu frazu dijeli na osam doba i služi kao okvir za smještanje pokreta. Nakon svakih 8 doba počinje novi blok: fraze se nižu kao odlomci koji na glazbi pričaju priču. Početak bloka od 8 doba prepoznaješ po downbeatu, najjačem naglasku u taktu.

Unutar bloka od 8 doba neke su dobe naglašene. Možeš, primjerice, oštar pokret (sharp) staviti na brojeve 1 i 5, a zatim nastaviti tečnim prijelazom na brojevima 3 i 7. Za finiji rad brojanje se dijeli: uz „and“ („one and two and…“) označavaš 16 doba, a uz „e and“ rastavljaš frazu na 32 doba pri brzom tempu — korisno kad treba smjestiti vrlo zbijene pokrete.

Naglašavati znači i birati koji zvučni sloj plešeš. Bas (najdublji zvuk) traži uzemljene pokrete, pri podu, kao što su stompovi; mali bubanj (snare), suh i staccato zvuk („ka!“), traži živahne i oštre pokrete; hi-hat („ts ts“) označava podjele doba; sintisajzeri, električni zvukovi, traže „gooey“ pokrete, s otporom i valovima. Praktično pravilo: brz i oštar pokret bolje pristaje uz snare, dok zaobljeni i tečni pokreti odgovaraju duljim bas linijama. Drugim riječima, tijelo mora razumjeti zvuk i kretati se poput njega.

Prije formacija, koreografiju na okupu drži kvaliteta izvedbe. Temelj je grooving: prirodno kimanje glavom i njihanje koje plesač zatim razvija u koreografiju; to je „flow“ koji povezuje svaki korak i svaki naglasak. Na toj osnovi dolazi hitting (hit): stezanje ili napinjanje mišića kojim se označava jak zvuk, uz dobro odmjerenu energiju — ni premlako, ni „previše full out“ —, pomalo poput audio vizualizatora koji reagira na zvuk.

Dva pojma služe za variranje materijala. Milking znači rastezanje pokreta preko njegove prirodne točke zaustavljanja, „razvlačenjem“ prijelaza (igrom s putanjom i ubrzanjem). Teksture su kvalitete pokreta koje odražavaju ugođaj pjesme: staccato, tečno (flowy) ili grubo (gruff). Postižu se kombiniranjem hitova, milkinga i kontrole brzine.

Da proba bude učinkovita, koristi se marking: izvođenje uz samo naznačene pokrete, s manje energije — više u glavi nego u tijelu —, kako bi se pozornost usmjerila na glazbu, tajming i položaje. To je dragocjeno u skupini, gdje je usklađenost na prvom mjestu. Napomena o rječniku: ti pojmovi (hit, groove, milking, marking) dolaze s engleskog govornog područja i nemaju svi ustaljen francuski ekvivalent; u Francuskoj se najčešće koriste u izvornom obliku.

U skupini je prva snaga unisono: plesači istodobno izvode istu frazu pokreta, po potrebi s varijacijama u orijentaciji, smjeru, veličini skupine ili dijelu pozornice. Da razbiješ taj dojam bloka, posegni za kanonom, plesnim ekvivalentom glazbenog kanona (engl. „round“): istu frazu izvode dva ili više plesača (ili skupina), s pomaknutim početcima, preklapajući se ili jedan za drugim; kanon može biti strog ili slobodan (loose). Mirroring (efekt zrcala), u kojem dva ili više plesača simetrično zrcale pokrete, pojačava vizualnu privlačnost i ističe preciznost i zajedništvo.

Ripple — zove se i kaskada ili wave — efekt je vala koji teče u slijedu: jedan plesač započinje pokret, a svaki sljedeći ga izvodi u brzom nizu. Koreograf bira smjer (slijeva nadesno, naprijed-natrag ili od središta prema van) i usklađuje ga s udarcem (beat); ripple služi i za prijelaz između formacija i za isticanje jake dobe. Nasuprot pokretu stoje holdovi (zadržavanja), trenuci u kojima plesači zamrznu pokret: strateški postavljeni, naglašavaju udarce, stvaraju vizualni kontrast i snažan učinak te ističu muzikalnost.

Ostaje još upravljati energijom kroz cijelu točku. Pacing izmjenjuje pokrete visokog intenziteta i sporije dionice; interakcija među plesačima (battleovi, call-and-response, međusobni odnosi) gradi pripovjednu povezanost, a pogled i izrazi lica povezuju izvođače s publikom. Važno: koreografirani hip hop (komercijalni, u plesnoj skupini) počiva na napisanim i usklađenim frazama i treba ga razlikovati od freestylea, koji se temelji na improvizaciji — to dvoje nije međusobno zamjenjivo.

Koreografija za skupinu dobiva kad mijenja formacije — linije, krugove, trokute, dijagonale — i tako stvara dubinu, simetriju i asimetriju. Simetrične formacije djeluju uredno i uravnoteženo, dok asimetrične stvaraju zanimljivu napetost; korištenje svih kutova pozornice čini izvedbu većom i snažnijom. Dva se oblika često ponavljaju: V, vrlo čest kad treba istaknuti središnjeg plesača (vođa sprijeda, ostali u lepezi iza njega), i trokut, koji daje jasno žarište prema središtu, idealan za početnu pozu ili snažan trenutak.

Razmišljati o pozornici znači razmišljati i o njezinim zonama. Središte je žarište za ključne trenutke i solo dionice; stražnji dio pozornice (upstage) stvara dubinu i služi za prijelaze; prednji dio (downstage), najbliži publici, ističe intimnost i izraze lica. Kad je riječ o stranama, polazi se od perspektive plesača okrenutog prema publici: strana koju Francuzi zovu côté cour njemu je slijeva (stage left), a côté jardin zdesna (stage right) — terminologija naslijeđena iz francuskog dvorskog kazališta, čije su dvorane s jedne strane gledale na vrt (osobito vrt Tuileries u Parizu), a s druge na dvorište. Tome se dodaju tri razine pokreta (niska, srednja, visoka) — stojeći, na koljenima, u čučnju ili u skoku — kojima se stvaraju vizualni slojevi.

Njegovanu koreografiju razlikuju tečni, gotovo nevidljivi prijelazi između pokreta i formacija: koriste se vezni koraci, a prijelazi se uvježbavaju dok ne izgledaju prirodno. Na hip hop natjecanjima od njih se uostalom očekuje da budu „kreativni i nepredvidivi“. Za pripremu tog rada na položajima alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike prije rada u dvorani.