Prijelazi u plesu: putanje i tajming između formacija

Prijelaz je, u koreografskom smislu, pokret koji jednu frazu ili niz povezuje sa sljedećim: djeluje kao most koji jamči neprekinut tok između dijelova koreografije i izravno utječe na vizualnu privlačnost i dosljednost priče. Razlikuje se nekoliko vrsta: prijelazi pokreta (promjena kvalitete, smjera ili razine), prostorni prijelazi (promjena položaja ili formacije na pozornici) i vremenski prijelazi (promjena tajminga ili ritma). Premještanje plesača iz jedne formacije u drugu pripada upravo prostornim prijelazima.

Prijelaz između formacija stvara osjećaj toka i kontinuiteta koji pomaže prenijeti priču ili temu plesa. Tu se vidi razlika u razini među koreografima: početnik formacije zamišlja kao zamrznute slike, a iskusan koreograf promišlja putove koji ih povezuju. Kad su ti putovi loše osmišljeni, rezultat se odmah vidi: plesači smetaju jedni drugima, nastaju praznine između dviju figura, a pogled publike odluta.

To pitanje nije svojstveno samo jednom stilu. U formacijskom plesu (formation dance, standardni ili latinskoamerički plesovi u ekipi od 6 do 8 parova, dakle 12 do 16 plesača) žiri ocjenjuje, među ostalim, kako su plesači razmješteni po podiju, čitljivost figura i prijelaze između figura. Drugim riječima, prijelazi su ravnopravan kriterij ocjenjivanja, a ne puki međuprostor.

Pathway, ili putanja, označava trag koji plesač slijedi dok se kreće: smjer, razine, veličinu pokreta, uzorke i prostorni crtež puta od jedne točke do druge. Kad putanju svakog plesača između formacija ucrtaš PRIJE rada u dvorani, štediš mnogo vremena na probi: unaprijed planiraš najučinkovitije putanje bez sudara, pa su prijelazi tečni, a ne improvizirani na pozornici.

Za planiranje tog blockinga bez papira postoje jednostavne metode: pomicanje predmeta (kovanica, šahovskih figura, plastelina) ili aplikacije s točkama poput aplikacije Playbook, koje pomažu vidjeti putanje kojima plesači mogu proći pri promjeni formacije. Web-alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, što pomaže predvidjeti križanja prije prve probe. Valja napomenuti da u pregledanoj literaturi ne postoji univerzalna podjela „vrsta putanja“ (ravna, zakrivljena, dijagonalna) svojstvena plesu: te se kategorije izvode iz pojmova putanja i oblika te ostaju opisne, a ne normativne.

Rječnik pozornice pomaže da te putanje zabilježiš bez dvosmislenosti. U francuskom sustavu côté cour je desna strana pozornice gledano iz gledališta, a côté jardin lijeva (francuska kratica J-C: jardin lijevo, cour desno, uvijek iz perspektive gledatelja); face je prednji dio, najbliži publici; lointain je stražnji dio pozornice. U engleskom sustavu upstage znači prema stražnjem dijelu, a downstage prema publici (nasljeđe kosih pozornica na kojima je stražnji dio bio povišen), dok stage left i stage right označavaju lijevu i desnu stranu izvođača okrenutog prema publici. Pazi: ta dva sustava ne polaze od iste perspektive — stage left odgovara strani cour, a stage right strani jardin. Uvijek navedi perspektivu da izbjegneš zabune. „Cross“ uostalom označava kretanje od jedne točke pozornice do druge, na primjer dijagonalni prelazak od stražnjeg dijela izvođaču zdesna (upstage right) prema prednjem dijelu izvođaču slijeva (downstage left).

Osnovna jedinica brojanja u plesu je blok od 8 doba: takt 4/4 često se naziva „taktom od 8 doba“, a na grupnim satovima (standardni, latinskoamerički i urbani plesovi) obično se broji do 8. Tempo se mjeri u udarcima u minuti (BPM), pri čemu svaki udarac vrijedi jednu dobu — pjesma od 60 BPM daje jedan udarac u sekundi. Da se uskladiš, prepoznaj krajeve fraza i dijelove glazbe i uoči gdje se glazbene fraze spajaju.

Stvarna struktura fraze nije uvijek puna: u salsi se, na primjer, obično broji do 8 (ili 2 × 4 dobe). Kad poznaješ strukturu fraze i njezine moguće naglaske, pomak formacije smjestiš na dobe koje su na raspolaganju, umjesto da se boriš s glazbom.

Za čišćenje točke provjerena je metoda rastaviti je od početka, blok po blok od 8 doba, pazeći da svi rade točno isto, i ne ići dalje dok dio nije savršen — makar cijela proba otišla na jedan blok od 8 doba. Ključ je usklađenost: proba se radije „full-out“ (punom energijom, s izrazima lica) nego „marking“ (uz samo naznačene pokrete), plesači se postupno dodaju na pozornicu kako bi se izgradila usklađenost, a snimanje pomaže uočiti pogreške u usklađenosti i formaciji. U natjecateljskom cheerleadingu listovi s blokovima od 8 doba to formaliziraju do krajnosti: točka se može razložiti na miks od 45 × 8 doba za 2:30, organiziran u dijelove, s prijelazima od jednog bloka od 8 doba između dijelova. Te brojke ipak pripadaju posebnom okviru uređenom pravilima i nisu norma plesa općenito.

Razmak među plesačima ključan je i za sigurnost i za vizualni učinak: kad su preblizu, pokreti su sputani i sudari postaju vjerojatni; kad su predaleko, pozornica izgleda prazno i koreografija gubi učinak. Postoje dvije metode razmaka koje se, ovisno o kontekstu, nadopunjuju. Prva koristi stalne orijentire — oznake na podu, stalne udaljenosti od kulisa, komadiće ljepljive trake kao početne oznake — kako bi svatko pouzdano pronašao svoje mjesto. Druga, iz natjecateljskog svijeta, naprotiv preporučuje da plesači razmak procjenjuju JEDNI PREMA DRUGIMA, a ne prema oznakama u dvorani, i da se vježba na stvarnom podu za nastup kako bi se utvrdio točan razmak za svaku formaciju, najprije uz brojanje, a zatim uz glazbu. Nijedan izvor ne navodi udaljenost u brojkama: razmak se promišlja razmjerno pozornici.

I sam oblik formacija čita se različito i usmjerava pogled: ravne vodoravne linije daju čist i jedinstven dojam, dijagonale stvaraju vizualni tok, a pomaknuti redovi (staggered) čine svakog plesača vidljivim, a da ne djeluju kruto. Uobičajeni su oblici rombovi, kvadrati, dijagonale, krugovi i linije. Kad je riječ o režiji, vodeće je načelo da blocking mora nadopunjavati glazbu, a ne natjecati se s njom: fokus treba pomicati po pozornici umjesto da se zamrzne u predvidljivim zonama — često u sredini — i izmjenjivati uski fokus i cijelu pozornicu da se izbjegne dosada. Možeš mijenjati i broj plesača koji izvode pokret u odnosu na one koji ga naglašavaju te koristiti strateške ulaske i izlaske da promijeniš ugođaj.

Tu hijerarhiju pozornosti strukturira mreža od 9 zona pozornice, dobivena križanjem upstage / center / downstage i left / center / right: zona downstage center najviše privlači pogled, upstage left najmanje, a položaji downstage istaknutiji su od položaja upstage. Napokon, u plesu dva postupka omogućuju da se više putanja vodi bez gužve: unisono, u kojem svi plesači izvode istu frazu točno u isto vrijeme, i kanon, u kojem je izvode jedan za drugim, kao u glazbenom kanonu — korisno da se pomaci razvuku u vremenu. Još jedan orijentir, koji treba oprezno prenositi: na podiju na kojem se parovi kreću u krug (društveni plesovi u paru) tok ide u smjeru suprotnom od kazaljke na satu (counter-clockwise) kako bi se izbjegli sudari; to načelo floorcrafta odnosi se na promet po podiju i ne primjenjuje se izravno na promjene formacije na scenskoj pozornici.