K-pop ples: formacije i promjene pozicija

K-pop ples spaja jazz funk, hip-hop, ulični ples i suvremeni pokret, ali njegova je najprepoznatljivija crta usklađena formacija skupine: deseci pokretnih dijelova koji se slažu u uglađenu i jedinstvenu cjelinu, dok zapadni ples više naglašava individualnost. Ta estetika zajedništva srž je stila.

Konkretno, K-pop počiva na stalnoj promjeni formacije: članovi često mijenjaju pozicije dok pjevaju i plešu, kratkim i usklađenim pomacima. Cilj je naizmjence istaknuti člana koji u tom trenutku pjeva ili repa.

Prosječna idol skupina ima 7 do 9 članova, što nameće složen „blocking“ (postavljanje): formacije se stalno mijenjaju kako bi u središtu pozornosti bio onaj koji pjeva, a te ravnomjerno podijeljene promjene jamče da svaki član dobije svoje trenutke pred kamerom. Zato je ključno naučiti brzo ući u formaciju i zatim je zadržati, jer o tome ovise i povezanost skupine i vizualno pripovijedanje.

Nekoliko prostornih uzoraka strukturira koreografiju. Ravna linija nudi jasnu i jedinstvenu sliku, idealnu za usklađene trenutke; dijagonala stvara vizualni tok i omogućuje da se svaki plesač vidi podjednako; V (ili wedge) gradi se od vrha prema van, dodavanjem po jednog plesača sa svake strane; pomaknute linije (staggered) postavljaju drugi red u razmake prvoga kako bi ostao vidljiv. Tome se kao prihvaćeni uzorci pridružuju krugovi, rombovi i kvadrati.

Trokut je u K-popu osobito raširen: ravne linije s velikim skupinama često se smatraju preplošnima i predugima za pozornicu, dok trokut stvara vizualni interes i prilagođava se ograničenjima prostora. Član na vrhu „vodi“ formaciju i privlači pogled; neparan broj članova olakšava „čiste“ trokute u kojima se vođa jasno vidi.

Središnja pozicija ima poseban status. „Center“ je član postavljen u sredinu formacija: žarište koreografije i osoba koju kamera najprirodnije pronalazi (ta se uloga može poklapati s ulogom „Visual“ ili biti zasebna). „Main Dancer“ obično vodi promjene formacije, zauzima središte u dijelovima s najviše plesa i najčešće izvodi „dance breakove“, dok ga „Lead Dancer“ podupire, učvršćuje neke formacije i preuzima ulogu žarišta kad ga nema.

Blocking označava precizno i planirano postavljanje izvođača na pozornici: ulaske, izlaske, kretanja, formacije i prijelaze, ucrtane kao karta puta. Izraz potječe od redatelja iz 19. stoljeća koji su scenu postavljali na maketi, pomičući po jedan blok za svakog glumca; danas te položaje bilježi inspicijent kako bi izvedba bila ista iz večeri u večer. Izvođači moraju stajati na svojem „marku“ ili „spikeu“ (oznaci na podu), inače neće biti dobro osvijetljeni.

Za kompoziciju slike imaj na umu jednostavno pravilo: pogled publike sam od sebe zaustavlja se na plesačima u sredini. Zato treba namjerno stvoriti načine da se taj obrazac prekine i usmjeri fokus, te mijenjati gustoću (tko aktivno pleše, a tko hoda ili naglašava straga) da se ispuni prostor. Cilj je da blocking nadopunjuje glazbu, a ne da se s njom natječe. Formacijski ples u plesnim natjecanjima (ballroom formation) uostalom pokazuje što je važno: suci ondje ocjenjuju kako su plesači razmješteni po podiju, čitljivost uzoraka i kvalitetu prijelaza, a svi plesači istodobno prate beat.

Poznavanje rječnika pozornice pomaže da položaje zabilježiš i preneseš. Desna strana gledano iz publike (francuski côté cour) nalazi se s lijeve strane izvođača okrenutog prema publici, a lijeva strana gledano iz publike (côté jardin) s njegove desne; „licem“ znači da je izvođač okrenut prema gledalištu; stražnji dio je dubina pozornice; pozornica je površina za izvedbu; prednji dio pozornice (proscenij) dio je najbliži publici; prostor iza kulisa obuhvaća bočne dijelove koje publika ne vidi. Engleski ekvivalenti (upstage = stražnji dio, downstage = prednji dio, stage left i stage right iz perspektive izvođača, pa je stage left desna strana gledano iz publike) pojavljuju se u mnogim tutorijalima.

Najbolji izvori za učenje su „dance practice“ videozapisi: skupina u njima vježba u čistom okruženju, bez montaže i rezova, pa su pokreti mnogo čitljiviji. Mnoge skupine objavljuju i „mirrored“ (zrcalne) inačice, ključne za izravno kopiranje — podižeš lijevu ruku kad je na zaslonu podignuta lijeva. Za cover okreni videozapis vodoravno i uspori ga; daj prednost snimkama nastupa na pozornici (kao u emisiji Inkigayo) pred spotovima, jer se u njima vidi cijelo tijelo.

Rad na učenju vrlo je konkretan: pogledaj koreografiju nekoliko puta da rastaviš svaki pokret, uspori ili zaustavi snimku pri najmanjoj nedoumici i koristi veliko ogledalo da koreografiju vidiš u stvarnom vremenu, osobito u skupini. U skupini na papir zapiši položaje svakog člana. Pamćenje korejskih stihova nije sporedno: pomaže da shvatiš emocionalnu namjeru, a prema plesačici Ellen Min „sve je u licu“ — izrazi lica i neverbalna komunikacija u srži su stila.

Za planiranje promjena formacije dovoljni su jednostavni alati: aplikacije s točkama (poput aplikacije Playbook) ili fizički predmeti (kovanice, šahovske figure, plastelin) koje pomičeš po stolu da vidiš putanje (pathways) od jedne formacije do druge, a boje razlikuju središte, strane i stražnji dio. Napokon, imaj na umu da uvježbavanjem K-pop točaka, a da to i ne primijetiš, učiš od mnogo različitih koreografa i postaješ bolji plesač.