Učenje koreografije s cijelom grupom: podijeli i prenesi

Najpristupačnija metoda za prenošenje koreografije bez gubitka informacija jest spojiti pisani materijal i snimljeni referentni video. Konkretno, svaki blok od 8 doba zapišeš kratkim opisom glavnog pokreta, njegova smjera i razine (visoko, sredina ili pod). Video služi kao vizualni oslonac koji uklanja nejasnoće koje sam tekst nikad ne pokriva do kraja.

Taj par, tekst i video, funkcionira jer spaja dva registra: pisani trag bilježi namjeru i strukturu (slijed blokova, smjerove, razine), a snimka pokazuje stvarni pokret, njegovu amplitudu i dinamiku. Za plesnu skupinu to je format koji se lako dijeli: svaki plesač može pogledati video koliko god puta treba i vratiti se bilješkama da pronađe redoslijed dionica.

Za strukturiranje tih bilježaka korisno je osloniti se na prostorne sastavnice koreografije: razine (visoka, srednja, niska), putanje po podu (ravne linije, dijagonale, cik-cak, spirale, krivulje) i oblike u kojima se skupina okuplja (linija, kolona, dijagonala, geometrijski oblici poput kvadrata ili trokuta). Kad te elemente izričito imenuješ blok po blok, prenošenje postaje mnogo pouzdanije.

Da bi se položaji dijelili bez zabune, cijela plesna skupina mora koristiti isti scenski rječnik. U Francuskoj se govori o strani cour i strani jardin. Côté cour desna je strana pozornice gledano iz publike; côté jardin lijeva. Klasična francuska pomoć za pamćenje povezuje inicijale imena Jésus-Christ (J.C.) s crtežom pozornice: J (jardin) lijevo, C (cour) desno.

Dubina se opisuje prednjim i stražnjim dijelom pozornice. Prednji dio je prednja strana pozornice, najbliža publici; stražnji dio, omeđen stražnjim zidom, najudaljenije je mjesto. Budući da je pozornica nekoć bila nagnuta, u francuskom se kazalištu zadržala navika da se za kretanje od stražnjeg prema prednjem dijelu kaže „sići“, a od prednjeg prema stražnjem „popeti se“. Scenski prostor (franc. plateau) širi je pojam od same pozornice jer obuhvaća i prostor iza kulisa i podzemlje pozornice.

Pazi ako radiš s izvorima na engleskom: logika perspektive se obrće. U engleskom „downstage“ znači približiti se publici, a „upstage“ udaljiti se od nje (nasljeđe kosih pozornica, „rake“). Prije svega, „stage left“ i „stage right“ određuju se iz perspektive izvođača okrenutog prema publici: „stage right“ je dakle njegova desna strana, odnosno lijeva strana gledatelja. „Côté cour“ (desno gledano iz publike) i „stage right“ (desno od plesača) tako polaze od suprotnih perspektiva i označavaju suprotne strane pozornice: bolje je to naglasiti da se izbjegne svaki nesporazum. Velika pozornica obično se dijeli na devet zona križanjem četiriju smjerova (upstage/downstage, stage left/right).

Osim materijala, plesači pamte svoje položaje tako da razumiju svoju ulogu i oslanjaju se jedni na druge. Da se dobro postaviš u skupini, moraš znati svoju ulogu (solist, oslonac formacije ili dopuna), promatrati pokrete drugih da predvidiš ritam i potreban prostor te tako izbjegavati sudare. Strateško postavljanje u kutove i korištenje dijagonala stvaraju vizualno zanimljivije linije i smanjuju opasnost da drugi plesači ostanu skriveni od publike.

Usklađenost na nastupu oslanja se i na neverbalnu komunikaciju: pogled, osmijeh ili lagan pokret ruke često su dovoljni da skupina ostane usklađena. Nakon svake probe korisno je od partnera zatražiti povratnu informaciju o položajima i usklađenosti. Kad je riječ o praksi na probama, označavanje vlastitih oznaka i položaja na podu dobra je navika za učvršćivanje prostornog pamćenja, koju treba prilagoditi prostoru.

I rječnik kompozicijskih postupaka pomaže skupnom pamćenju jer imenuje odnos među plesačima u svakom trenutku. Unisono znači raditi isto u isto vrijeme u istom smjeru (što treba razlikovati od pukog „radimo zajedno“). Kanon ponavlja isti pokret u više izvođača, ali s pomakom, uz ponovno uvođenje u pravilnim razmacima. Akumulacija dodaje pokrete jedan za drugim i uvijek kreće iz iste početne točke („pokvareni telefon“ pokretima). Tome se dodaju odnosi poput zrcala, kaskade, dijaloga, kontakta ili dizanja te načini grupiranja (duet, trio, kvartet). Web-alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju tih formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, što pomaže pripremiti i podijeliti položaje prije probe.

Za dugoročno arhiviranje djela postoji specijalizirano znanje: notacija pokreta (dance notation). To je simbolički prikaz pokreta i oblika ljudskog plesa, koji se služi grafičkim simbolima, figurama, crtežima putanja, brojčanim sustavima ili zapisima slovima i riječima. Koristi se ponajprije za bilježenje i ponovno postavljanje (restaging) koreografskih djela; 1948. Hanya Holm postala je prva koreografkinja s Broadwaya koja je svoje plesne partiture zaštitila autorskim pravom, za Porterov mjuzikl prema Shakespeareovoj Ukroćenoj goropadnici.

Dva najraširenija sustava u zapadnoj kulturi su Labanotation i Benesh Movement Notation. Labanotation (zove se i Kinetography Laban) osmislio je austrougarski koreograf Rudolf von Laban (1879. – 1958.) 1920-ih i i dalje mu daju prednost oni koji rade u neklasičnom plesu. Benesh Movement Notation osmislili su 1955. Rudolf i Joan Benesh; poučava se od 1956. na Royal Academy of Dancing i koristi se u baletnim partiturama diljem svijeta, dok se Labanotation koristi ponajviše za neklasični ples.

Važna ograda: koreografska notacija znanje je stručnjaka (koreologa), a ne alat za širu publiku. Mnogi su sustavi uostalom specijalizirani za određeni stil i ne opisuju učinkovito druge vrste plesa, što ograničava njihovu univerzalnu primjenu. Za amatersku plesnu skupinu bolje je zato se u svakodnevnom radu oslanjati na video i jednostavne bilješke, a notaciju imati na umu kao profesionalnu metodu čuvanja.