Dijelovi pozornice: lijeva i desna strana za plesače

U francuskom se strane pozornice imenuju iz gledališta. Côté cour desna je strana pozornice gledano iz publike, a côté jardin lijeva: tako ih definiraju i Wikipedija i pojmovnik kazališta Le Cratère, nacionalne scene u Alèsu. Za plesača okrenutog prema publici to je dakle obrnuto od njegovih ruku: cour mu je slijeva, jardin zdesna. Sva je vrijednost tih dviju riječi u tome što se ne mijenjaju ovisno o tome tko govori, kao lijevi i desni bok broda u pomorstvu: koreograf koji sjedi u gledalištu i plesačica na pozornici označavaju istu stranu. Scenski radnici čak imaju svoje nadimke: „courriers“ na strani cour i „jardiniers“ na strani jardin.

Ti nazivi potječu iz Comédie-Française. Od 1770. ta trupa igra u dvorani Salle des Machines u palači Tuileries, koja s jedne strane gleda na dvorište Louvrea (cour), a s druge na vrt Tuileries (jardin). Prije se govorilo „côté de la reine“ i „côté du roi“ (kraljičina i kraljeva strana), prema kraljevskim ložama koje su stajale jedna nasuprot drugoj; ti nazivi nestaju s Revolucijom, nakon razdoblja terora, kako precizira pedagoška knjižica kazališta Gabrielle Dorziat (Salmanazar, u Épernayu). Kruže tri francuska pomagala za pamćenje. Za publiku inicijali „J.-C.“, kao Jésus-Christ (Isus Krist): J od jardin lijevo, C od cour desno, dok gledaš pozornicu. Za izvođača okrenutog prema gledalištu „côté cour, côté cœur“ (cour je strana srca), jer je srce slijeva. Wikipedija dodaje i treće: jarDin sadrži D, kao droite (franc. desno), desna strana glumca.

Drugi jezici ne polaze svi od iste perspektive. Engleski strane imenuje iz perspektive izvođača: stage left njegova je lijeva strana kad gleda publiku, dakle côté cour, a stage right côté jardin; Englezi za cour kažu i prompt side, strana na kojoj je stajao šaptač. Japanski, kao i francuski, polazi od gledališta: 上手 (kami-te) desna je strana gledano iz publike, dakle cour, a 下手 (shimo-te) jardin, prema glosaru japanskog udruženja kazališnih tehničara. I njemački broji iz gledališta, prema Wikipediji, i to toliko da su neke operne kuće „lijevo“ i „desno“ zamijenile nazivima svojih gradskih četvrti, poput „Berlin“ i „Charlottenburg“ u Staatsoper Unter den Linden. Na internetu i dalje kruže listići koji pravilo obrću: kad dvojiš, vrati se srcu — cour je na strani srca kad gledaš publiku.

U dubini, prednji dio (franc. face) prednja je strana pozornice, najbliža publici, a stražnji dio (franc. lointain) njezina dubina, omeđena stražnjim zidom. Na francuskom se prema prednjem dijelu „silazi“, a prema stražnjem „penje“: pojmovnik kazališta Le Cratère podsjeća da je pozornica nekoć bila nagnuta, a knjižica kazališta Salmanazar da je ponekad i danas vrlo blago nagnuta prema gledalištu radi boljeg pogleda. Proscenij (franc. avant-scène) dio je ispred scenskog portala, a rampa niz svjetala uz taj prednji rub, odakle izraz „svjetla rampe“ (feux de la rampe). Engleski čuva istu sliku nagiba: downstage prema publici, upstage prema dubini.

Križanjem širine (cour, sredina, jardin) i dubine (prednji dio, sredina, stražnji dio) dobiva se devet zona koje svi razumiju: prednja sredina, središte pozornice, stražnja lijeva zona gledano iz publike (lointain jardin) i tako dalje. Višejezični kazališni glosar CBTIJ-a iz Brazila uostalom prevodi „downstage right“ kao face jardin, a „upstage right“ kao lointain jardin. Priručnici na engleskom koriste istu mrežu 3 × 3 sa svojim kraticama (DSL, DSC, DSR, CSL, CS, CSR, USL, USC, USR), uvijek iz perspektive izvođača: njihov downstage left tvoj je face cour, prednja desna zona gledano iz publike. Plesnoj skupini tih devet naziva gotovo je uvijek dovoljno; zatim se precizira u koracima ili metrima, primjerice „stražnja lijeva zona gledano iz publike, dva metra od bočne zavjese“.

Sa strana bočne zavjese (franc. pendrillons), uske zavjese često od crnog baršuna, skrivaju prostor iza kulisa; knjižica kazališta Salmanazar precizira da su postavljene jedna iza druge, na strani cour i na strani jardin, kako bi omogućile ulaske i izlaske. Pozornica se tako dijeli na uzastopne planove, od prednjeg prema stražnjem dijelu, a pojmovnik kazališta Le Cratère govori o jednoj rasvjetnoj traci po planu: ulazak „u drugom planu, na strani jardin“ (lijevo gledano iz publike) označava točno određen prolaz između dviju bočnih zavjesa. Prostor iza kulisa je onaj koji publika ne vidi, iza bočnih zavjesa i stražnjeg zida. Za svakog plesača zabilježi s koje strane i u kojem planu ulazi i izlazi: plesač koji izlazi na strani cour, a mora se vratiti na strani jardin, treba put iza pozornice.

Nisu sva mjesta jednako vrijedna u očima publike. Američki priručnik za režiju Alexandera Deana i Lawrencea Carre, Fundamentals of Play Directing, kako ga sažima jedna knjiga za buduće redatelje, rangira šest zona od najjače do najslabije: prednja sredina, zatim stražnja sredina, prednja zona desno od izvođača, prednja zona lijevo od njega, stražnja zona desno od njega i na kraju stražnja zona lijevo od njega. Gledano iz publike to daje: prednja sredina, stražnja sredina, prednja lijeva, prednja desna, stražnja lijeva i stražnja desna zona (na francuskom face centre, lointain centre, face jardin, face cour, lointain jardin i lointain cour). Temeljna je ideja jednostavna: što je izvođač bliže i središnjiji, to više privlači pogled. To nije zakon, nego kompozicijska konvencija, a drugi joj izvori djelomično proturječe.

Za ples je oblikovatelj svjetla Tom Skelton još 1955. u časopisu Dance Magazine pisao da kazališna mreža od šest zona ne služi ničemu: plesač prijeđe nekoliko zona u jednoj frazi pokreta. Umjesto toga rangirao je putanje: najprije središnju os, od stražnjeg do prednjeg dijela, zatim dijagonalu od stražnje desne do prednje lijeve zone gledano iz publike (od lointain cour do face jardin), zatim drugu dijagonalu, pa krug promjera oko 4,5 m u središtu. Materijali za ples Ministarstva obrazovanja Novog Južnog Walesa, naprotiv, smatraju jakom stražnju zonu na strani cour (stražnja desna gledano iz publike), ondje gdje se sastaju stražnji zid i bočna strana. Knjižica kazališta Salmanazar navodi na kraju francusku tradiciju: jardin bi bio „dobra“ strana, ona s koje ulazi junak, a opasnost bi dolazila sa strane cour.

Za skupinu ti poretci služe ponajprije da odlučiš koga staviti kamo. Solist ili snažan trenutak rado idu u prednju sredinu; skupina koja mora ostati prisutna, a ne preuzeti glavnu ulogu, može držati stražnji dio; dijagonala daje kretanje i dubinu te omogućuje da se cijela pozornica prijeđe u kratkom vremenu. No sve ovisi o mjestu gledatelja. To je čisto pitanje geometrije: sa sjedala sa strane dio pozornice blizu te strane nestaje iza scenskog portala, a plesača u stražnjem dijelu može zakloniti onaj ispred njega. Zato provjeri svoje formacije s više mjesta u gledalištu, ne samo iz sredine.

Francuski kazališni rječnik ne propisuje numeriranje pozornice: pojmovnici pročitani za ovaj vodič ne navode nikakvo, i svaki ansambl uvodi svoje. Vrijedi poznavati dva strana sustava. U Japanu prednji rub ima 0 u sredini, zatim 1, 2, 3 prema svakoj strani, s razmakom od 90 cm, polovicom kena, stare japanske mjere, prema upravitelju dvorana Theatre Workshop. U SAD-u jedna inspicijentica mjuzikala opisuje istu zamisao, niz brojeva s 0 u sredini i oznakom svake dvije stope, odnosno oko 61 cm. Odaberi razmak, zapiši ga na svoj plan i zadrži ga od dvorane za probe do pozornice.

Same oznake su komadići ljepljive trake zalijepljeni na pod. Gaffer traka, vrlo raširena u izvedbenim umjetnostima, trga se rukom i, ako je kvalitetna, skida se bez traga; na engleskom se te oznake zovu spikes. Wikipedija na engleskom opisuje uobičajenu praksu: mali križić za mjesto izvođača, slovo L za komad namještaja ili element scenografije, po jedna boja za svaku osobu ili element kad se oznake umnože i fosforescentna traka kad svoje mjesto treba pronaći u mraku. Središte uvijek zaslužuje svoju oznaku: spomenuta inspicijentica stavlja veliko T u prednju sredinu i još jednu oznaku u točno središte pozornice.

Postavi što manje oznaka: samo za mjesta koja moraju biti točna, ona na kojima plesač mora točno pogoditi svjetlo ili pravu udaljenost od drugoga. Jedan japanski glosar za glumce podsjeća da se fosforescentna traka vidi i iz gledališta, pa je bolje staviti je malo. Mnoge dvorane koje primaju plesne predstave postavljaju crni plesni pod (tehnička lista kuće MC93 u Bobignyju navodi ga u trakama širine 1,5 m): pitaj tehničkog voditelja koju traku smiješ lijepiti na njega i skini oznake jedne točke prije nego što postaviš oznake sljedeće, ili promijeni boju da ne pomiješaš dvije koreografije.

Zlatno pravilo stane u jednu rečenicu: jedan sustav po plesnoj skupini, a perspektiva se navodi u svakoj uputi. Ako tvoja skupina govori cour i jardin, izbjegavaj gole riječi „desno“ i „lijevo“; ako radi s brojevima, reci „broj 2 na strani cour“ umjesto „broj 2 desno“. Odabrani sustav zapiši na vrh plana svake formacije, sa strelicom prema publici, da ga novi član pročita bez objašnjenja. A kad uputa dolazi iz gledališta, primjerice od koreografa koji sjedi u prvom redu, podsjeti da cour i jardin ostaju isti za njega i za plesače: upravo se zato i koriste.

U dvorani za probe ogledalo obično preuzima mjesto publike: prednji dio je na strani ogledala, a cour ostaje slijeva plesaču koji gleda u ogledalo. Prenesi oznake s pozornice u dvoranu za probe, s istim središtem i istim razmakom, kako savjetuje stranica o klasičnoj baletnoj pedagogiji Ballet Curriculum: brojevi ispred ogledala na satu, isti brojevi na rubu pozornice na dan nastupa. Predvidi i probe leđima okrenutima ogledalu, jer na pozornici više neće biti odraza po kojem se ispravljaš; u časopisu Dance Informa jedna se plesačica sjeća tjeskobe tih proba neposredno prije tehničkog tjedna. A kad niz pokazuješ licem prema skupini, reci to: tvoji pokreti tada stižu zrcalno obrnuti.

Zatim svakome daj njegovo mjesto, formaciju po formaciju: jedan plan po formaciji, s imenom ili brojem svakog plesača, vrijedi više od dugog usmenog objašnjenja. Onda sve ponovno uskladi na pravoj pozornici. Pojmovnik kazališta Le Cratère navodi izraz „on verra à la rampe“ (vidjet ćemo na rampi), to jest kad budemo probali na pozornici: udaljenosti se mijenjaju, a ulasci ne padaju uvijek tamo gdje se očekivalo. Njemačka protočna proba (franc. filage à l’allemande), ona koja prema Wikipediji dodaje položaje, dobar je trenutak za postavljanje posljednjih oznaka. Na kraju sjedni u gledalište, u sredinu pa sa strane, da provjeriš da nitko nije skriven.

Stancz je aplikacija za koreografiju koja služi za pripremu postavljanja plesača: postavljaš ih na pozornicu u mjerilu, nižeš formacije, a prijelazi se animiraju uz tvoju glazbu, u 2D prikazu odozgo, u 3D-u i iz gledališta. Koristi se u pregledniku računala, PC-a ili Maca, bez instalacije, te kao aplikacija za iPhone, iPad i Android, s istim računom. Besplatna je do 3 koreografije, od kojih svaka ima do 4 formacije, a iznad toga postoji plaćena pretplata. Nudi 19 gotovih formacija, unaprijed složenih oblika koji se prilagođavaju broju plesača, i prima do 500 plesača po koreografiji.

2D prikaz crta pozornicu u stvarnim dimenzijama, u metrima: zadano 10 × 6 m, s oznakom „POZORNICA · 10,00×6,00 m“. Ravnala s mjerama protežu se gore i lijevo, s brojem na svakom metru i crticom svakih 50 cm, od 0 u lijevom kutu plana; dvije isprekidane središnje linije, uvijek vidljive, križaju se u sredini. PROSCENIJ piše ispod prednjeg ruba, na dnu plana, na strani publike, a STRAŽNJI DIO iznad stražnjeg ruba; možeš prikazati mrežu, uključiti prianjanje plesača uz mrežu i prikazati njihove brojeve. Plan ne piše ni cour ni jardin: s publikom na dnu, desna strana plana desna je strana gledano iz gledališta, dakle cour, engleski stage left. Na pozornici od 10 m broj 7 na gornjem ravnalu tako pada 2 m od središta, na strani cour (desno gledano iz publike).

Pogled iz publike odgovara na pitanje koje si postavljaš iz gledališta. U „Tvoje mjesto“ biraš imenovano mjesto (Parter, sredina; Prvi red; Prvi red, desna strana; Lijeva strana; Desna strana; Žiri; Balkon; Kamera) ili dodirneš sjedalo na planu dvorane, koji označava lijevo i desno; kamera se postavlja onamo i kadrira skupinu, a zatim prikaz kaže tko je skriven i iza koga ili da se s tog mjesta vide svi. 3D prikaz pokazuje istu formaciju u volumenu. Dijeljenje koreografije samo za pregled je besplatno: svaki plesač je gleda, a „Istakni me“ ističe njegova vlastitog plesača. Ograničenja, bez uljepšavanja: nema izvoza u PDF, nema istodobnog uređivanja u više osoba i nema vođenja škole.