Vizualizacija koreografije: 2D, 3D i pogled iz publike

U scenografiji je tlocrt (ground plan) crtež u mjerilu gledan odozgo, „ptičja perspektiva“ (bird’s-eye view) koja detaljno prikazuje smještaj i dimenzije svih scenskih elemenata te ulaske, izlaske i putanje izvođača. To je idealan prikaz za planiranje prostora: tko je gdje, tko se kreće kamo i kojom putanjom.

Nacrt (elevation) je, s druge strane, crtež pozornice u mjerilu gledan iz publike, dakle pogled sprijeda. „Rear elevation“ prikazuje stražnju stranu elemenata scenografije, a pogled sa strane zove se „section“ (presjek). Ti se prikazi zovu „elevacije“ jer su podignuti u odnosu na tlocrt.

Ta se dva prikaza nadopunjuju: tlocrt planira prostor, nacrt pokazuje što gledatelj vidi. Plesnim predstavama nacrt osobito koristi, jer otkriva pokret cijelog tijela i prostorne uzorke koje sam pogled odozgo ne pokazuje.

Linije pogleda (sightlines) označavaju ono što publika može vidjeti od izvedbe sa svojeg mjesta, bez zapreka i bez napora. Razlikuju se horizontalne linije pogleda — pogled na pozornicu i na lijevu i desnu zonu, kojemu smetaju na primjer glave drugih gledatelja — i vertikalne linije pogleda — povezane sa sjedalima na stepenastom ili povišenom gledalištu, kojima smetaju prenisko spušteni zastori ili reflektori.

Izbor oblika pozornice izravno utječe na te linije pogleda. Kružna pozornica („round staging“) stvara problem ako su izvođači većinom okrenuti u jednom smjeru: polovica publike tada gleda u njihova leđa. Zato zamisao mora polaziti od toga kako će publika vidjeti predstavu, a ne samo od unutarnje logike pokreta.

U predstavi za skupinu linije pogleda doslovno su ugrađene u koreografiju: dobre linije pogleda jamče da svaki gledatelj može vidjeti izvedbu. Podesti ili stepenice („risers“) podižu izvođače da poboljšaju vidljivost i stvore dinamičan vizualni učinak — to je najčešći pristup kod scenskih zborova. Točne visine i kutovi ipak ovise o kontekstu: za precizne mjere najbolje je osloniti se na tehničkog voditelja pozornice ili na lokalne propise za prostore namijenjene publici.

Za jasan govor o prostoru frankofonsko kazalište koristi četiri „strane svijeta“ pozornice. Face je prednji rub pozornice, prema publici (Francuzi kažu da se prema njemu „silazi“), a lointain je stražnji dio (prema njemu se „penje“). Côté cour je desna strana pozornice gledano iz publike, a côté jardin lijeva. Ti pojmovi postoje upravo zato što se „lijevo“ i „desno“ obrću između pogleda s pozornice i pogleda iz gledališta: kad svaki put navedeš iz čije perspektive govoriš, izbjegavaš pogreške. Pozornica je, napokon, prostor na kojem se kreću izvođači, za razliku od gledališta, u kojem sjedi publika.

Ne nudi svako mjesto isti doživljaj. Francuski izraz „œil du prince“ (prinčevo oko) označava kut gledanja iz kojeg se perspektiva scenografije vidi bez izobličenja; to je ujedno, kad se iz gledališta gleda prema pozornici, mjesto s kojeg se predstava najbolje vidi. Pojam potječe s talijanske pozornice, zamišljene kao „kutija iluzije“ utemeljena na perspektivi i trompe-l’œilu — scenografija koja pretpostavlja povlašteno gledište sprijeda, što objašnjava zašto pogled sprijeda povijesno određuje kompoziciju.

Pazi da ne pomiješaš dva značenja riječi „perspektiva“: optičku i iluzionističku perspektivu talijanske pozornice s jedne strane i jednostavan „pogled sprijeda / pogled publike“ u alatima za koreografiju s druge. Teorijski, svaki gledatelj zapravo vidi drugačiju predstavu: izvedba se ne doživljava isto u prvom redu i na trećem balkonu. Kao što podsjeća Patrice Pavis, citirajući Marie-José Mondzain: „gledati zajedno ne znači dijeliti viđenje, jer nitko nikad neće vidjeti ono što vidi drugi“. Zato je konkretno korisno isprobati više gledišta, a ne samo jedno.

Kad koreografiju pregledaš unaprijed, probleme otkriješ rano. S programom za formacije provjeriš čitaju li se formacije jasno, umjesto da poteškoće otkriješ usred probe. On zamjenjuje prolazne skice na bijeloj ploči i nizove poruka punih ispravaka razmaka jednim vizualnim izvorom — a planira se dok je zamisao još fleksibilna, prije nego što se potroši vrijeme plesača.

Konkretno, ti alati spajaju pogled odozgo (top view) i 3D prikaz kako bi se iz više kutova unaprijed vidjela „stage picture“ — ukupna slika koju izvođači čine u određenom trenutku. Koreografiju možeš uskladiti s brojanjem glazbe (counts), odrediti ulaske, izlaske i promjene slika te analizirati razmak prije probe. Formacija se ovdje shvaća kao usklađeno prostorno postavljanje plesača koji se kreću zajedno unaprijed određenim putanjama, svaki s određenim položajem i orijentacijom.

Akademska istraživanja idu u istom smjeru: pristup ChoreoVis nudi vizualizaciju odozgo s praćenjem putanja, analizom korištenja poda i usporedbom planirane koreografije sa stvarnim pokretima, kako bi se provjerili razmak, poravnanje i tečnost prijelaza. Stancz se uklapa u tu logiku kao web-alat za postavljanje i vizualizaciju formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, da tlocrt usporediš s onim što će gledalište zaista vidjeti.