Školski mjuzikl: položaji i kretanje na pozornici

Blocking (ili mizanscena) označava precizan raspored položaja i kretanja glumaca na pozornici. Određuje ga redatelj tijekom proba, uz dva stalna cilja: osigurati publici linije pogleda (sightlines) i uskladiti se sa svjetlom. Izraz potječe iz prakse 19. stoljeća, kad su redatelji poput W. S. Gilberta postavljali prizor na maketi, pomičući po jedan blok (block) za svakog glumca; riječ je u engleskom posvjedočena oko 1961.

Kad je blocking utvrđen, treba ga i sačuvati. Položaje i kretanja obično bilježi inspicijent (stage manager), koji pazi da se mizanscena jednako ponovi od izvedbe do izvedbe — što je tim važnije jer redatelj nije prisutan na svakoj izvedbi. To pisano pamćenje omogućuje da predstava ostane čista iz večeri u večer.

Položaj nikad nije neutralan. Lik na prednjem dijelu pozornice djeluje izloženije; glumac u stražnjem dijelu doima se udaljenijim, osamljenim ili krhkim; središte prirodno privlači pozornost. Položaj tako utječe na to kako publika doživljava odnose među likovima i kako energija kruži pozornicom — to je dramaturški alat prije nego što je pitanje logistike.

Četiri orijentira strukturiraju prostor, „strane svijeta“ pozornice: prednji dio, stražnji dio te strane koje Francuzi zovu cour i jardin. Prednji dio (proscenij) dio je pozornice najbliži publici; stražnji dio njegova je suprotnost, najudaljeniji dio, omeđen stražnjim zidom. Za gledatelja je côté cour desno, a côté jardin lijevo. Ta terminologija seže do dvorane Salle des Machines u palači Tuileries: u vrijeme Francuske revolucije nestali su nazivi vezani uz kraljevske lože, a zamijenili su ih orijentiri „cour“ (dvorište) i „jardin“ (vrt).

Pazi kad prelaziš na engleski, koji je u mjuziklu sveprisutan. Stage left / stage right označavaju lijevu i desnu stranu glumca okrenutog prema publici, dok house left / right preuzimaju perspektivu gledatelja — obrnutu. Upstage je stražnji dio pozornice (daleko od publike, prema dubini), downstage prednji dio (blizu publike, proscenij). Francuski tu dvosmislenost rješava s cour i jardin; ti uvijek navedi perspektivu (glumac ili gledatelj) da izbjegneš pogreške u bilješkama, jer cour odgovara lijevoj strani glumca, ali desnoj strani gledatelja.

Za precizan opis položaja i kretanja pozornica se klasično dijeli na devet zona, mrežu 3×3: up right, up center, up left; center right, center, center left; down right, down center, down left. Središte je najjači, najvidljiviji položaj. Downstage je istaknutiji i jače privlači pozornost; upstage je manje na oku. Kao opće načelo: kretanje prema prednjem dijelu pojačava intimnost i intenzitet, a povlačenje prema stražnjem dijelu dočarava udaljenost ili položaj moći. To su kompozicijske konvencije, a ne zakoni: osamljen lik u stražnjem dijelu pozornice može itekako dominirati prizorom — dobar redatelj svjesno izokreće ta načela.

Osnovno pravilo: svako kretanje mora imati motivaciju, to jest dramaturško opravdanje. Dijagonale stvaraju vizualni pokret i prostoru daju dubinu; u prizoru sukoba približavanje glumaca u središtu pojačava dramsku napetost.

Orijentacija tijela važna je koliko i položaj na podu. U otvorenom položaju (open position) glumac je potpuno okrenut prema publici: on se čuva za ključne replike, važne reakcije, otkrića, za sve što traži emocionalnu jasnoću. U zatvorenom položaju (closed position) glumac je okrenut ili zaklonjen: tajna, odbijanje, sram, zastrašivanje. Čak i kad su dva lika licem u lice, „cheating out“ znači okrenuti se u tri četvrtine prema gledalištu, da publika bolje vidi lice i bolje čuje replike.

Kad se dva izvođača mimoilaze, i taj se prolaz uvježbava: kao i svaki prelazak pozornice, mora djelovati prirodno i proizlaziti iz motivacije lika, nikad iz puke potrebe da se netko pomakne. Te sitne prilagodbe razlikuju čitljivu pozornicu od zbrkane.

Kod mjuzikla jedna se odluka koja određuje strukturu donosi rano: koji će brojevi biti samo postavljeni u prostoru (blocking, staging), a koji koreografirani. I prijelazi između dijaloga i glazbenog broja zaslužuju pažljivo uvježbavanje, da se održe tok i energija. Koreografija je tu zajednički rad: redatelj, glazbeni voditelj i koreograf rade zajedno, a redatelj odlučuje o cjelokupnoj viziji, dok koreograf pazi da scensko kretanje ostane usklađeno s glazbom, kostimima, scenografijom i svjetlom.

U ansamblu se usklađenost u potpunosti oslanja na tajming: svaki izvođač mora ostati u ritmu sa skupinom. Niz uloga koje izvodi jedan član ansambla zove se „track“ — i svatko mora savršeno svladati svoj: replike, blocking, koreografiju, rekvizite, kretanje iza kulisa. Zbor, kako naglašava Joe Deer, „naseljava“ svijet predstave: publici daje informacije o okruženju, pojačava dramske trenutke, vrši pritisak na glavne likove i stvara vizualni spektakl. Može ga se individualizirati (svaki član zbora dobiva ime, odnose, zanimanje, nadcilj) ili, obrnuto, pretvoriti u „jedan lik s više tijela“, kao Hot Box Girls u predstavi Guys and Dolls Jerryja Zaksa. Kad vodiš veliku skupinu, upute izrečene kao radnje („Challenge“, „Bolster“, „Tempt“) odmah angažiraju izvođače, a fizička kompozicija usmjerava pogled: Joe Deer navodi balkon u Eviti, gdje raspored tijela govori kamo gledati, i Cabaret Hala Princea, u kojem se prelazak njemačkog naroda na drugu stranu prikazivao premještanjem skupine s jedne strane pozornice na drugu.

Kad je riječ o koreografskom pisanju, ponavljaju se tri pojma. Unisono: nekoliko plesača izvodi isti pokret u istom trenutku (ili slične, komplementarne, pa čak i kontrastne pokrete istodobno). Motiv: jedan pokret ili kratka fraza koja izražava stil i namjeru plesa, a razvija se promjenom razine, smjera, veličine ili ravnine, mijenjanjem fokusa, tempa ili dinamike, ili retrogradnim izvođenjem (obrnutim redoslijedom). Kanon: skupina izvodi istu frazu jedan za drugim, kao u glazbenom kanonu — jednostavni (svatko redom), simultani (isti motiv, ali od različitih točaka fraze), kumulativni (svatko se u različitim fazama pridružuje vođi i svi završavaju zajedno) ili loose (slobodniji, s različitim razinama, orijentacijama i dinamikom).

Linije pogleda (sightlines) označavaju ono što publika doista vidi na pozornici: cilj je jasan i nezaklonjen pogled sa svakog sjedala, i oblikovanje pozornice uvijek kreće od toga. Nasuprot tome, „dead angle seats“ ili mrtvi kutovi mjesta su s kojih ključna radnja nestaje — kutovi, prepreke, scenografija, rasvjetne konstrukcije. Čim jedan dio gledališta više jasno ne vidi izvođače, angažman odmah pada.

Za postave od 360° (kazalište u krugu) ili s više strana gledališta vrijede dva refleksa: scenografija neka bude jednostavna i svedena da ne zaklanja poglede, a različite razine iskoristi jer dodaju dubinu i vizualnu zanimljivost, a čuvaju vidljivost. Strateško postavljanje glumaca mora osigurati da ih se vidi iz svih kutova — položaj koji „radi“ sprijeda može radnju sakriti trećini gledališta.

Mnoga od tih načela (blocking, kretanje, linije pogleda) dolaze iz kazališta i scenografije općenito i na mjuzikl se primjenjuju proširenjem, a nisu njegova zasebna teorija. Kad je riječ o scenskom rječniku, nekoliko pojmova scenske mašinerije korisno je znati kad postavljaš spektakularne ulaske: nosiva šipka (franc. porteuse) metalna je cijev promjera oko 5 cm u scenskom tornju, za vješanje i kačenje scenografije i reflektora; francuski izraz „appuyer“ znači podići element scenografije u toranj; propadalište omogućuje da se lik ili scenografija iznenada pojave. Za pripremu i bilježenje cijelog tog rada — položaja, osi, devet zona, formacija ansambla — alat kao što je Stancz omogućuje postavljanje i vizualizaciju formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, što osobito pomaže provjeriti linije pogleda prije probe na pozornici.