Plan pozornice za plesače: kako ga nacrtati za nastup

Plan pozornice (engl. „stage plot“) shema je pozornice gledane odozgo, iz ptičje perspektive. Pokazuje gdje stoji svaki izvođač, elemente scenografije i opremu. Za tehniku zvuka i svjetla označava i položaje monitora (wedges), mikrofona, DI kutija (direct box) i strujnih priključaka. Kod plesne predstave glavna je namjena i dalje postavljanje izvođača, scenografija i plan svjetla: detaljan rječnik zvuka tiče se ponajprije koncerata i suvremene popularne glazbe.

Treba ga razlikovati od srodnog dokumenta, „input liste“, koja ulaze povezuje s kanalima miksera i služi kao vodič za spajanje (patching). Ta se dva dokumenta nadopunjuju, ali nisu isto: input lista vodi mikser, a plan pozornice fizičku organizaciju pozornice.

Izvedbene umjetnosti razlikuju i dva dodatna plana koji se nadopunjuju. Tlocrt (franc. plan de masse) pogled je odozgo koji obuhvaća pozornicu, prostor iza kulisa, gledalište, galerije, nosive šipke i pokretnu opremu, s linijom ruba pozornice i osi pozornice. Presjek (franc. plan de coupe) bočni je prikaz gledališta, scenskog tornja, podzemlja pozornice i nosivih šipki. Zajedno daju potpunu sliku prostora.

Četiri glavna orijentira na pozornici su prednji dio, stražnji dio te strane koje Francuzi zovu cour i jardin. Prednji dio je prednja strana pozornice, najbliža publici; stražnji dio je dubina pozornice, najudaljenija od publike, omeđena stražnjim zidom, nasuprot prednjem dijelu. Te dvije osi strukturiraju svako čitanje položaja.

Klasična zamka za početnike tiče se strana cour i jardin, koje se UVIJEK određuju iz perspektive publike, nikad izvođača. Côté cour desna je strana pozornice gledano iz gledališta (dakle lijevo od izvođača okrenutog prema publici); côté jardin lijeva je strana gledano iz gledališta (dakle desno od izvođača). Francuska pomoć za pamćenje: „J.-C.“ kao Jésus-Christ (Isus Krist), J od jardin lijevo i C od cour desno, gledano iz gledališta. Inačica za izvođače: „côté cour, côté cœur“ (cour je strana srca) — srce je glumcu slijeva, dakle i cour. Ti nazivi potječu iz tradicije: javljaju se kad Comédie-Française oko 1770. zauzima dvoranu Salle des Machines u palači Tuileries, čija je jedna strana gledala na dvorište Louvrea (cour), a druga na vrt Tuileries (jardin); prije se govorilo „côté du roi“ i „côté de la reine“ (kraljeva i kraljičina strana), a ti su nazivi napušteni nakon Revolucije.

Ako radiš s izvorima na engleskom, pazi na promjenu perspektive. U engleskom se stage left i stage right određuju iz perspektive izvođača okrenutog prema publici (stage left = njegova lijeva strana), pa su obrnuti za onoga tko gleda iz gledališta. Upstage znači prema stražnjem dijelu, downstage prema prednjem; ta terminologija potječe od starih kosih pozornica (raked stage) nagnutih prema publici, na kojima je ići „upstage“ značilo doslovno se penjati prema stražnjem dijelu. Center stage središnji je prostor za izvedbu, najvidljiviji.

Plan pozornice mora imati mjerilo. U frankofonskim izvedbenim umjetnostima najčešće se navodi mjerilo 1:50 (1 cm na planu = 50 cm u stvarnosti); koristi se i 1:100 (1 cm = 1 m), a mjerila za čitanje kreću se od 1:20 do 1:125. Za ozvučenje i suvremenu popularnu glazbu izvori na engleskom češće navode 1/4 inča za 1 stopu. Mjerilo je dakle konvencija koju treba odabrati i jasno navesti, a ne jedinstveno pravilo.

Koraci izrade plana: 1) prikupi podatke (veličina i oblik pozornice, nepomični elementi poput vrata i stupova); 2) odredi mjerilo; 3) nacrtaj obris pozornice i njezine stalne elemente, na milimetarskom papiru ili u programu; 4) postavi svaki element pomoću simbola i boja; 5) dodaj legendu i kontaktni redak (ime, telefon ili e-pošta, datum i verzija). Među navedenim alatima su Vectorworks, SketchUp, AutoCAD i namjenski online generatori. Stancz, web-alat za postavljanje i vizualizaciju formacija u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, može poslužiti i za osmišljavanje i dijeljenje položaja izvođača.

Plan u mjerilu ima vrlo konkretne primjene na terenu: prenošenje položaja reflektora izmjerenih na planu, raspodjela bočnih zavjesa (franc. pendrillons), crtanje granica vidljivosti i linija s kojih se vidi iza scene, izračun visine gornjih zavjesa (franc. frises) i kutova širenja zvuka. Papirnati plan i dalje je nezamjenjiv za mjerenje i označavanje izravno na podu. Da smjestiš okvir: scenski portal nepomičan je element koji uokviruje otvor između gledališta i pozornice, a u njegovu je dnu pod proscenija; upravo taj otvor može zatvoriti protupožarni zastor. Iza njega Harlekinov plašt (franc. manteau d’Arlequin), zvan i pokretni portal, podešava širinu i visinu otvora prema dimenzijama scenografije.

Postupak predaje je ustaljen. Dvorana domaćin daje presjek i tlocrt pozornice, koji su dio njezine tehničke liste; ansambl na njih ucrtava postavu svoje scenografije i svjetla. Zajedno ti dokumenti postaju „stožer, nezaobilazan element za tehničke ekipe na terenu“. Plan pozornice dakle nije izoliran dokument: dio je razmjene između dvorane i ansambla.

Glavni tehnički voditelj (régisseur général) koristi tehničku listu (dvorane i ansambla) da odredi uvjete gostovanja i nadzire montažu i izvođenje. Lista dvorane navodi dimenzije pozornice, vrste nosivih šipki, granice opterećenja sustava za podizanje, kapacitet gledališta i raspoloživu opremu; ansambl u njoj navodi svoje potrebe za rasvjetom, zvukom, osobljem i scenografijom (motori, sidrenje užadi itd.). Kad je riječ o rasvjeti, plan svjetla određuje vrstu, položaj, usmjerenje, podešenost i boju reflektora, a knjiga tijeka (cue lista) kronološki navodi znakove i efekte koje treba izvesti tijekom predstave.

Tehnička lista mora navesti najmanje potrebne dimenzije pozornice i traženu scensku mašineriju (stane li scenografija? odgovara li pozornica?), dati opis i fotografiju scenskih elemenata te navesti tehničke kontakt osobe ansambla s njihovim podacima. Ona je dio ugovora: svaki propust financijski obvezuje producenta. Zlatno pravilo koje navode izvori: drži se bitnoga da te razumiju.