Plesna formacija: kako je napraviti, korak po korak

U plesu u skupini klasične formacije su geometrijski likovi: krug, kvadrat, romb, trokut, linija, zvijezda, križ i dijagonala. One su dio onoga što kompozicija zove „prostorni odnosi“, uz grupiranja (solo, duet, trio, cijela skupina) i zauzimanje prostora (plesači zbijeni ili razmaknuti, u sredini ili straga, desno ili lijevo). Odabrati formaciju znači, dakle, odlučiti istodobno o crtežu skupine, veličini podskupina i dijelu pozornice koji se zauzima.

Dijagonala zaslužuje posebnu pozornost: stvara dojam dubine i kretanja, daje vizualno zanimljivije linije i smanjuje opasnost da plesači zaklone jedni druge. Vrlo dinamična varijanta je blago nagnuta dijagonalna linija, česta u jazz ili hip-hop točkama, koja pogled publike vodi preko pozornice. Formacija u obliku slova „X“ postavlja plesače na svaki krak i u središte kako bi naglasila vrhunac ili snažan trenutak. V (ili piramida) privlači pogled na plesača na vrhu, često solista postavljenog u sredini sprijeda.

Pazi na nazive: mnogi nazivi formacija (Flat W, Clustered Diamond, Starburst, Mini Hills…) potječu s blogova plesnih studija i nisu službena nomenklatura. Drži se univerzalnih likova — linija, kolona, dijagonala, krug, blok ili kvadrat, V, romb, pomaknuti redovi — a maštovita imena smatraj običnim varijantama. „Šahovnica“, koja se ponekad spominje za takvo postavljanje, zapravo odgovara pomaknutim redovima (staggered): redove pomakneš tako da nitko ne ostane skriven iza drugog plesača i da svakoga publika vidi.

Kad su formacije odabrane, život im daju kompozicijski postupci. Unisono — svi plesači rade točno isto u isto vrijeme — daje snagu izrazu. Kanon ponavlja isti niz, ali bez istodobnog početka: svaki plesač ili skupina ulazi s pravilnim pomakom (na primjer svake 2, 3 ili 4 dobe), što stvara orijentir, a čuva individualnost. Kaskada, koju treba razlikovati od kanona, niže plesače jedne za drugima s izmjeničnim ulascima i izlascima: daje kretanje i oživljava zauzimanje prostora.

Drugi postupci obogaćuju povezivanje. Ispuštanje i sustizanje: plesač ili podskupina izađe iz unisona, a zatim „uhvati“ niz ondje gdje se on trenutačno nalazi, prije nego što se vrati u unisono — što upravo pojačava učinak unisona. Polifonija pušta svakog plesača da uđe, ponavlja svoju frazu koliko želi i izađe, uz jednostavno pravilo: pozornica nikad ne smije biti prazna. Akumulacija se može odnositi na pokrete (A, zatim AB, zatim ABC…) ili na plesače koji se postupno pridružuju, čime se izbjegava da cijela skupina bude stalno prisutna.

Za strukturu cijelog djela postoji nekoliko načina razvoja: scenarij ili pripovijedanje (linearni tijek početak–razvoj–kraj, kao u klasičnom baletu), pitanje/odgovor (jedan iskaz pokretom koji priziva drugi), refren/kitica (niz koji se ponavlja kao u pjesmi), varijacija na istu temu ili slučajnost na način Mercea Cunninghama. Misli i na odnose među plesačima: kontrast (visoko/nisko, veliko/malo, nepomično/u pokretu) „daje boju“, a simetrija — pokret lijevo ponovljen desno — stvara dojam ravnoteže i stabilnosti.

Postavljanje formacija pretpostavlja zajednički jezik za opisivanje pozornice, preuzet iz kazališta. Iz perspektive gledatelja koji sjedi u publici, strana koju Francuzi zovu côté cour nalazi se desno od njega, a côté jardin lijevo. Taj rječnik potječe iz palače Tuileries iz 17. stoljeća; za Francuske revolucije kraljevske oznake (kraljeva strana, kraljičina strana) zamijenjene su riječima „jardin“ (vrt) i „cour“ (dvorište). Ti pojmovi opisuju gdje se nalaziš, ali nisu formacije: ne miješaj nazive prostora i crtež skupine.

I dubina ima svoje nazive: prednji dio pozornice (francuski face) dio je najbliži publici, a stražnji dio (lointain) njezina je dubina. Prema prednjem dijelu se „silazi“, a prema stražnjem „penje“. Ti glagoli imaju konkretno podrijetlo: u kazalištima talijanskog tipa pozornica je bila nagnuta prema publici kako bi dobila dubinu i bolju vidljivost — zato se prema stražnjem dijelu „penje“, a prema prednjem „silazi“.

Ta gramatika prostora može se izravno prenijeti na ples kad razmišljaš o postavljanju i kretanju. Dobar staging (scensko postavljanje) mora nadopunjavati djelo i glazbu, a ne natjecati se s njima: privlači publiku, igra se njezinim žarištem pozornosti i ističe koreografiju. Najsigurnija je metoda najprije odrediti namjeru ili osjećaj koji želiš postići, a zatim osmisliti postavljanje u službi te vizije — a ne obrnuto.

Prije probe nacrtaj. Susan Jones, baletna majstorica u American Ballet Theatreu, preporučuje da nacrtaš pogled odozgo na svaku formaciju s oznakama X i O, kao shemu akcije u američkom nogometu. Da bi vidjeli putanje i razmake, neki koreografi koriste male predmete — kovanice, šahovske figure, obojeni plastelin — kojima mapiraju putove i prijelaze, a boje usklađuju tako da vide učinak zadržanog položaja ili formacije.

Na pozornici obilježi pod: numeriraj oznake uz prednji i stražnji rub (po širini) i povuci vodoravne linije u boji za dubinu, da svaki plesač zna svoje mjesto. Da otkriješ gužve, primijeni tehniku Rockettesa: prohodaj cijelu točku, od formacije do formacije, bez izvođenja koraka. Takvo hodanje otkriva probleme s prometom ili tajmingom; ako plesači moraju žuriti, prilagodi tajming ili dodaj vezne korake. Ne postoji univerzalna udaljenost za razmak: prilagođava se dimenzijama pozornice i provjerava hodanjem.

Kad mijenjaš formaciju, imaj na umu dobru praksu: mijenjaj razine (stojeći, na koljenima, u skoku), pazi na prirodne prijelaze, ističi soliste položajem, uravnoteži simetriju i asimetriju i koristi cijelu pozornicu kako se skupina ne bi zbila na jednom mjestu. Web-alati poput aplikacije Stancz omogućuju da te položaje postaviš i vidiš u 2D-u, u 3D-u i u prikazu Pogled iz publike, što pomaže predvidjeti što će publika zaista vidjeti prije prve probe na pozornici.